Rate this item
(1 Vote)

Sabahjrosum, kako ste mi jutros?

By Nađa Memić Published December 30, 2016

U tim danima je cijeli grad bio jedna velika mahala, ne zato što su nas vezali isti meci sa obližnjih brda i snajperi sa obližnjih zgrada, nego što smo svi djelili istu sudbinu i jako intimne strahove; i njemu je otac pogino; i vama je nestalo hrane; i vi ćete u Stari po vodu još je samo tu sigurno usipat.

Nakon što su i nebo i zemlja izgorili, nakon što smo izračili podrume i otvorili prozore pokrivene najlonima da uđe zrak i mir u kuće i srca, počeli smo hvatat taj neki komšijski ritam; nije bilo potrebe da idemo po vodu preko cijelog grada, prvo su došle su cisterne a kasnije voda na česmu i struja na stubove; počeli se sabirat i ljudi i komšiluk.

Moja ti je mahala bila puna izbjeglica, ko što sam i sama, i iako prije rata nismo bili daleko jedni od drugih svi su sa sobom donijeli neke svoje lokalne običaje, priče, adete, humor. Valjda bez prethodnog znanja jednih o drugim, ranjeni ratom i sretni što smo živi, svi smo dobili volju i šansu da bez predsrasuda, dobrih ili loših, komuniciramo i da se upoznajemo. Ono, ne znam mu ni deda ni nenu, ni oca ni mater, samo njega ovakakv kakav je, živ.

Ulice su bile prometne i žive u svaka doba ali meni su naročito bila draga jutra u našoj raznolikoj mahali. Majka bi mi ostavila nekolike marke da kupim “šta za doručak” u tad jedinoj prodavnici. Auta skoro da nije ni bilo a benzina još manje, tako čim bi izašla iz avlije neko bi poznat bahno pred mene, jer kako je bilo malo turizma svi smo se se znali; prva nepoznata lica su bili dijasporci ali njih si mogo lahko skontat po novoj odjeći i obući. Tako da bi osmijeh i priča počeli na vratima a do prodavnice bi mi trebalo 200m ili vremenski onoliko koliko bi ljudi srela usput.

S balkona bi mi uvijek mahnuli stariji i bolesni, što se nisu puno kretali. Ja bi im došla ko jutaranja zabava, glasna, nasmijana, i uvijek bi priča počinjala istim pitanjima “Sabahjrosum, kako ste mi jutros?”, “Allahrazosum Naćka?” rekla bi S. dok bi prostirala haljine, “Kako si Nano?” reko bi E. s rukama na leđima, pogete glave i onda bi obavezno svaki dan pito “Znaš li koliko je sati?”; a moja mila Ć. bi mi se uvijek milosno nasmijala s balkona, bezinteresno ko dijete kad mu pružiš pažnju, i pitala bi “Hoćeš li to u prodavnicu?” iako je to bilo više nego jasno ipak bi joj ogovorila punom rečenicom i još dodala koju novinu što sam vidjela ili čula; jer iako je prodavnica bila udaljena cijelih deset metera, za nju koja nikad nije izlazila iz kuće je bilo preko bijela svijeta.

To naše halakanje i smijeh bi neke izmamilo na balkone iako ne bi sudjelovali u razgovoru samo bi se smješkali, a nekim bi bezbeli zasmetalo; ali to je sve što smo imali i sad svaki put kad se sjetim te mahale i tih ljudi srce mi poraste bar za jednu veličinu više.

Nađa Memić

Read 583 times
Login to post comments

O nama

  • Radio Fenjer u svom peto-godišnjem radu je naučio mnogo toga, a posebno da nismo tu samo da puštamo muziku nego da širimo plod naše bošnjačke kulture.

Kontakt

Parker, CO 80138
USA
www.radiofenjer.com

Mantra

  • "Tuđe nećemo, svoje ne damo."