Čaršijske Priče (45)

Poletjeli nad Bosnom orlovi, I krvavi barjak pronijeli. Bosno moja, ko li mi te kune, Stalno vodiš ratove i bune!? Podigle se bure i oluje, Ali Mujo još Đogata kuje, Po mjesecu i Danici zvijezdi, U odbranu svojoj Bosni jezdi! Proplakala šeher Banjaluka, Šta učini dušmanska joj ruka! Pali, ruši, što bošnjačko nađe, Al“ još plove po vrbasu lađe! Krvav obruč steže se i stišće, Sve izdrža junačko nam Bišće. Odbrani se Cazin i Krajina, Životom se brani domovina! I Tuzlu je guja opasala, A Zenicu tuga poharala. Podiglo se malo i veliko, Neće Bosnu pokoriti niko! Posavina u krvi se guši, A Bijeljina, rana je na duši! Srebrenica, srebrom okovana, Pozlati se toga julskog dana. Jedanaestog u legendu uđe, Srušiše je divlje horde tuđe. Ali slijepci neće to da vide, Haramim im bosanske šehide! Sjajna zvijezda nad Saraj“vom sjala, I nije se ugasiti dala, Sarajevo i tvoje čaršije, Kolijevko Bosanske armije I lijepom, starom, gradu Višegradu, Pokušaše srce da ukradu. Al“ sinovi silnog Mehmed-paše, U odbranu potomstva ustaše! Daće Bošnjak srce iz njedara, Ali ne da staroga Mostara! Ni Konjica, Stoca, Počitelja, Mezarluka svojih roditelja. I Travnik mi maglom zamagliše, Gdje veziri mnogi stolovaše. Moj Travniče, slavnoga imena, Još od davnih „konzulskih vremena“! S gradačačke Bijele kule, Junačke se pjesme čule. Pozivao otac sina, Da se brani domovina! Iznjedrila jata se zmajeva, Iz svih naših bosanskih krajeva. S dušmanima megdan podijeliše, Herceg-Bosnu srcem odbraniše! Poletjeli nad Bosnom orlovi, Slobodarski barjak pronijeli. Od kad sunce sa neba nas grije, Bosna…
Nadomak grada, na zelenom brežuljku, kroz srebrnu zavjesu toplog vazduha nazirale su se dvije prilike. Pored kuće na brijegu stajala je nena i zahvaljujući Bogu na vedrom vremenu zadovoljno posmatrala unuka Ahmeda kako veselo trčkara, čavrljajući kao da priča sa vjetrom. Ahmed je sa svojih nepunih pet godina izgledao sićušno i nježno i čak je u naručje mogao stati. Ahmedova majka je uređivala avliju i s ponosom gledala ružičnjake. Bila je poput njenih ruža u najljepšem svom dobu, puna želja i životne snage. Vjetar i ljetnje sunce brzo su sušili tek razastrte haljine po tenefu. Ahmed je gledajući niz blagu padinu pitao majku šta su sve one velike kuće što se vide u daljini, prekrivene prozirnim titrajima toplog vazduha što je stvarao prelijepu zavjesu obasjanu ljetnim suncem. “Srebrenica!”-govorila mu je majka. “Tamo ćeš, ako Bog da, u školu. A kad odrasteš i budeš momak ići ćeš tamo i u šetnju.” I redala su se Ahmedova pitanja dok s čuđenjem nije upitao zašto ih stalno čuvaju neki vojnici i od koga. Majka bi na ta pitanja izbjegavala odgovore jer je i sama bila zbunjena svim tim iznenadnim događajima. Ahmed je, gledajući na tenefu razastrte šarene dimije, zadivljen cvjetićima kojima su ukrašene, brojao i pokušavao ih prenijeti na svoj zeleni džemper što se vihorio na vjetru. Iznenada je stigao Ahmedov otac, uznemiren; uplašenim pogledom gledao je čas u Ahmeda, čas u majku, ženu. Ni sam nije znao kako im je rekao da moraju što prije krenuti. Morali su bježati iz njihove drage…
U projektu "Talenti-mladi pisci i recitatori Jablanice", Amira Kovač je nagrađena kao najbolji recitator u izvedbi pjesama Nedžada Ibrišimović "Bosna" i Musa-Ćazim Ćatić "Teubei nesuh", a od pet njenih radova, rad "Jablanico izdržat ćeš sve kletve" izabran kao najbolji, i sve to pod pokroviteljstvom BZK "PREPOROD" U JABLANICI. Njen nagrađeni rad objavljujemo u cjelosti! Žao mi je sto moram početi sa tužnom pričom, ali mi u ovom trenutku ona, kao i moja Jablanica , leži na srcu. Jablanica, mali gradić na rijeci Neretvi, sa mnogo znamenitosti... Ja sam kao dijete ovog grada, ponosna na svog oca, sve borce i šehide koji su dali život za svoj grad.Imala sam samo ne pune dvije godine kada se desio taj stravični zločin nad bošnjačkim stanovništvom.Živjela sam u okolnom selu nadomak Jablanice, kao bezgrješno dijete.Oca su mi odveli do mene, bacili mene iz nz njegovog naručja i prepustili sudbini.Nedugo za tim, došao je čovjek u vojničkom odjelu po moju mamu, brata,sestru i mene.Sa svim izbjeglicama bili smo na kamionu koji je vozio u nepoznato. Doveli su nas u Gornji Vakuf gdje smo proveli tužnih četrdeset dana.Vratili smo se u Jablanicu bez odjeće, obuće, hrane i očeva.Našli smo smještaj u kampu.Svu zahvalnost smo pružali Bogu, jer imamo krov nad glavom.Nažalost, u našoj sreći je moralo biti nesreće.Granate padaju,djeca plaču, mi se trudimo da izađemo iz kampa kojeg je trenutno granata pogodila. Izvukli smo se živi i zdravi, ali opet bez ičega.Hodali smo ulicama Jablanice moleći za koru hljeba.Ja sam bila puno vezana za oca, ali…
Jeste tačno je, danas 21. aprila 2009 godine sve linije i telefonske veze su radile. Da tačno je, ali ja opet ne mogu da vjerujem, jer znam da je 21. aprila 1992 godine stao moj život, stale su telefonske veze i sve linije koje povezuju svijet. Malo sam slagala sebe i krenula dalje, jer sam morala s majkom i mlađim bratom otići negdje iz svog grada gdje će mi zauvijek sve strano biti. Evropa je utihla kada nam je najpotrebnije bilo, pa i dan danas za mene i moju porodicu je ostala takva. Istupljenog osjećanja, novac, pa opet novac, kurtuazija, kultura, ali je sve u nekom dalekom raskoraku, kada se tiče ličnih interesa. Tog proljeća 1992 godine čučali smo pored majke i oca, u vrtu razdragani dodajući im luk za sijanje. Brat je trčao noseći u rukama pregršt krompira da ga on zasije. Veseli i razdragani cijeli dan nismo znali gdje bi prije. Daidža je spremio i roštilj. Došao je sa svojom porodicom, a mi djeca razdragana nismo ni primjećivali njihova možda zabrinuta lica. Ni slutili nismo da nikada više nećemo biti zajedno. I tom dubokom dječijem snu i razdraganosti došao je zauvijek kraj. Tup udarac, prasak stakla, bat čizama i krupni glasovi sve su nas probudili. Sjećam se tih gordih, neiživljenih lica, sa dugim bradama i ulojanim uniformama i njihovih riječi koje su pomele cijeli naš život. - „Izlazite svi muškarci napolje“. Majka i tetka su vrištale, a otac „moj otac“ bio je miran i krenuo je tako lagano…
Danas sam opet prosla pijacom, posmatrala ljude, slusala njihove price i opet dozivila neke stvari... mnogo toga... svi bi rekli, ma ko na pijaci! Prvo nerovoza i bijes u meni:''Hoces paprika curo, hej pogledaj; paradaiz dobar hodi djevojko, kad ti kazem... ovamo cujes li me; pa probaj bona ne moras kupiti, ma bjezi; ma pusti ti njega, on petlja vidi...''. Onda opet iritacija:''Pa toliko je da bi ga prodo gospodo...; cigara, cigara; hodi evo paradaiz koliko ces, samo reci''i vec mi daje onaj paradaiz , prosto gura u ruke, ko da i ja pare s drveca berem za njegov paradaiz. Ma imam para ali princip brate... Sto mrzim u tim momentima je to sto vise nemas bas nikakvog izbora i mozes se samo neugodno osjecati ako nista ne kupis. Jos si primoran da se opravdavas da te taj neko ne bi poslao u... jer ko ti se pravis nesto a on ko ispade ugrozen. ''Hodi paradaiz koliko ces?'' ama necu nista. Ko si ti? Na celu mi paru vidis, i tako bi je rado u saku stisnuo samo da ti je neko slucajno ne ukrade. Mudrac. Glavonja. Idem dalje. Treba mi vazduha. Odavno mi je potrebna promjena, a sad pogotovu. Idem dalje, oko mene tezge, ljudi,... opet ljudi,... svuda ljudi... pricaju, pricaju neprestano, uglas na nekom nepoznatom jeziku, bucnom, rastimanom... guraju se, gaze... raspoznajem samo poze, mimike prosarane pokojim vriskom, mozda dozivanjem. Idem dalje, koracam brzo prema izlazu. Tamo mi sve izgleda tise... manje ljudi i vidim da neke zene…
Isjecak iz jos ne nazvane knjige, Semsudina Handzic-a, naseg Vlasenicanina, borca Armije RBiH. Vala plaho dugo se nakanjujem da ti napisem pismo. Nisam ti znao adresu, pa velim sto da ga pisem kad ne znam gdje cu ga poslati. Proslo je babo mnogo vremena kako se nismo vidjeli. Proslo je mnogo dana, mjeseci i godina od 15. maja 1992.god.Ni sam ne znam kako da pocnem ovo pismo. Ne znam sta bih ti prvo napisao, a toliko toga se desilo. Zadnje pismo sam ti napisao u Zagrebu, davne 1985 god. Dugo nisam nista napisao, osim vojnih izvjestaja.Prekidoh malo pisanje. Ajla mi se udarila pa place. Ja, pa ti i ne znas ko je Ajla. To ti je babo unuka, rodila se 29. marta 2007. god. Kazu da je ista ja. Dobio si babo jos jednog unuka. Amira je rodila sina Farisa. Svi smo mu se obradovali. Latif najvise. Znas da im je prvo dvoje zensko. Oni su u Tuzli. Semsa nejma djece. Almedina i Jasmin te se ne sjecaju. Znaju te samo sa slike. Ja nejmam ni slike moga dede, a tvoga oca. Ne znam ni kako je izgledao. Sreca pa nisu cetnici spalili slike. Da te mogu makar na slici vidjeti. Ni mene nisu poznali kada su se vratili iz Njemacke u Bosnu. Bilo mi je tesko babo kad su prosla djeca pored mene. Gledao sam ih kao skamenjen. Dobri su Elhamdulillah. Nejmam nikakvih problema sa njima. Almedina je vec djevojka i ima dvadeset godina. Jasmin je pravi ljepotan. Visok…
U Banja Luci, gradu na sjeveru Bosne i Hercegovine, nikada nije bilo ratnih djejstava. Većina nesrba, koji su početkom devedesetih postali manjina u ovom gradu, su živjeli jako teško. U Banja Luci, gradu na sjeveru Bosne i Hercegovine, nikada nije bilo ratnih djejstava. Većina nesrba, koji su početkom devedesetih postali manjina u ovom gradu, su živjeli jako teško. Među njima je i porodica Maide Medare koja je silovana pa ubijena 1993. godine na povratku iz škole. Njena sestra Selma A. za Justice Report priča o život početkom devedesetih u Banjaluci i uspomenama na mlađu sestru. U Banja Luci, gradu na sjeveru Bosne i Hercegovine, nikada nije bilo ratnih djejstava. Većina nesrba, koji su početkom devedesetih postali manjina u ovom gradu, su živjeli jako teško. Ne mali broj je protjeran, puno njih ubijeno, zatočeno u logore. Oni koji su ostali, sjećaju se ovog grada na rijeci Vrbas sa početka devedesetih kao mjesta gdje je život završavao. Danas žele početi novi život u svom rodnom gradu, ali je iz godine u godinu sve teže. Među njima je i porodica Maide Medare koja je silovana pa ubijena 1993. godine na povratku iz škole. Njena sestra Selma A. za Justice Report priča o životu početkom devedesetih u Banjaluci i uspomenama na mlađu sestru.Početak rata "Kada je počeo rat imala sam 20 godina. Živjela sam sa majkom, dvije sestre i bratom od osam godina. Živjeli smo sretno u prelijepoj Banja Luci sve do 1992. godine kada se naš život potpuno mijenja. Zapravo, moglo bi se…
''Vlasenico moj voljeni grade'', sve od Lovca do Putnika sve se zove Vlasenica; Prolamali su se piskavi polumladalački glasovi i dobijali svoj eho odbijajajuči se od Viselačkog Podstijenja odlazeći negdje u nepoznato. Zagrljeni držeći se čvrsto za ruke mislili su da su najjači, najbolji, da je njihov cijeli svijet i zauzimali su poprečno cijelu ulicu Marsala Tita. Nigdje žive duše, polumrak. Tek negdje u daljini iz suprotnog pravca probijala se krhka silueta približavujući se ešalonima maturanata. Iako pod dejstvom alkohola nikoga momci ne bi pustili da prodje niti bi se bilo kome sklonili jer njihov je grad njihov je cijeli svijet tog jutra. Ipak utihnu pjesma. Sablas zavlada, a onda se prolomi glas: ''To je naš Mujaga poštar, srdačni pozdravi, poštovanje za našeg Mujagu, izvolite gospodine, prodjite, špalir se raskinu! I mislim dan danas da je samo naš Mujaga mogao raskinuti taj špalir, jer ni milicija ni Bajro komandir ni Spasoje ne bi mogli proći, a Mujaga prodje i to s poštovanjem uz tihe Mujagine riječi nek Vas Allah djeco uputi. Krenuo je naš dobri Mujaga na rani sabah i to sam od hiljadu Vlaseničana da otvori nečujno džamiju i da se pomoli Allahu ne samo za sebe nego i za sve Vlaseničane, jer takav je to insan i dan danas. Da li je Mujagina dova primljena? Allah najbolje zna. Ali i mi evo znamo da su mnogi tadašnji maturanti sada zreli ljudi u islamu i sa pet vakata namaza suprostavljajući se bujici i svjetini koja dolazi. Pa zar da…
Page 3 of 6

O nama

  • Radio Fenjer u svom peto-godišnjem radu je naučio mnogo toga, a posebno da nismo tu samo da puštamo muziku nego da širimo plod naše bošnjačke kulture.

Kontakt

Parker, CO 80138
USA
www.radiofenjer.com

Mantra

  • "Tuđe nećemo, svoje ne damo."