Čaršijske Priče (45)

Bosno Moja

By November 20, 2008
Ljudi moji, šta se ovo sprema, Hoče opet BOSNO da te nema, Bosno moja napačena, Bosno moja, krvlju natopljena, Bosno moja, lijepa, brdovita, Bosno moja ponosita, Sakuipila banjalučka "Lija", Oko sebe bosanske "Sakale", Hoče BOSNU da razvale, Utaborila se "Lija" u brlogu svome, Pa sad svi igraju po pisku njenome, Kaže "Lija": bosanskoga jezika nema, Bosno moja šta li se to tebi sprema... U Hrvatskoj kažu: "Kaj delaš", U Srbiji kažu: "Šta bre radiš". A u Bosni "Ništa ba čupas pa sadiš", "Čuj ba" hahahaaha Kako onda bosanskoga jezika nema? Ljudi moji "Lija" nešto gadno sprema, Naš se "Klempo" prodo, "Liji" za kutiju žvaka, Što god kaže "Lija", On klima ko čuko, Kaže zlatna ti svaka, Kako ga ba nije stid, Onih što su za Bosnu pali, Što su za Bosnu, Život dali, Kako ga ba nije stid, SREBRENICE Žena što su ostale, Bez muža i djece, Na "HARETA" digli hajku, Oče da mu glavu skinu, Samo zato što se bori, Za BOSNU i HERCEGOVINU A "KLEMPO TIHI", Prodo bi i fratre, popove i hodže, Samo da može s "Lijom", Batak od guske da glodje, "Lija"pametna, Gusku uzela cijelu, "Tihom" batak samo dala, Da bi se BOSNE dokopala, Nedaj "HARE" BOSNE, Uz tebe je narod cijeli, Nedaj "HARE" nikom, Da nam BOSNU dijeli, P.S.: Bosno moja, lijepa mila, Divna, gizdava, Hajjj u tebi je, Safet Susić majstor fudbala... Livno (komentar sa dnevniavaz.ba)
Midheta Orelj je krajem maja 1992. godine izgubila osam članova porodice, a onda je zarobljena. Midheta Orelj je krajem maja 1992. godine izgubila osam članova porodice, a onda je zarobljena. Preživjela je zatočeništvo, zlostavljanja, zbjegove... Danas radi sa drugim ljudima koji su preživjeli isto ili slično, želeći im pomoći. “Zajedno s majkom, dvojicom braće i sestrom, te drugim mještanima Slatine kraj Foče, 26. aprila 1992. godine pobjegla sam u Goražde, zbog napada koji su počeli na tom području. Tada sam imala 18 godina. U Foči je vladala grozna atmosfera. Podjele su bile vidljive među srbima i muslimanima – vozili su se različitim autobusima, izlazili u različite kafiće... Odlučili smo da idemo u Kokino Selo kraj Goražda, gdje smo imali porodicu. A onda su počeli napadi na Goražde. Prvi je bio 4. maja 1992. godine. No, dan koji ja nikada neću zaboraviti tek je uslijedio. I danas me svaki 22. dan u mjesecu asocira na taj maj. U jutarnjim satima, negdje oko pola pet, 22. maja 1992. godine počeo je napad na Kokino Selo. Pobjegli smo u kuću nekog Bogdanića, pošto je bila bolje građena i jer su navodno podrumi bili sigurniji. No, tog kobnog jutra niko nas nije mogao sačuvati osim dragi Bog. Muškarci iz sela su pokušali pružiti neki otpor, ali je bilo bezuspješno. Nakon dva sata, upale su srpske snage i više niko nije znao šta se dešava. Narod je bježao gdje je ko stigao. Sestra i ja smo bile na spratu kuće. Pošto nismo mogle izaći na…
Odakle god da bi usli u Carakovo, uvijek bi vas zadivila duzina njegovih mahala i prostranstvo ovoga naselja. To je brdovito naselje iznad Prijedora, ciji je pocetak na ulazu od Sanskog Mosta a taj dio kao da grli jednim svojim krakom, grad koji pod njim lezi. Mozda Carakovo i nosi takvo ime po ciraku u koji se stavljala nekada svijeca. Cirak je nesto sto je cvrsto i uspravno a Carakovo je slicno tome. Zato kazu covjeku, koji se uspravio i ispravio da nekome zaklanja pogled: "Sto si se uciracio", sto ce reci uspravio. A mozda su u Carakovu zivjeli i carevi pa je po tome poznat, a mozda je te careve ocaralo, hajde znaj kako je to sve bilo i kako je Carakovo dobilo ime.Helem nejse, Carakovo ima oko 1200 kuca. Sve su kuce bile lijepe, kakve samo mi Bosnjaci znamo napraviti. Jerbo, mi Bosnjaci smo voljeli lijepo zivjeti, lijepo se obuci, lijepo pojesti i popiti, lijepo osejriti i lijepo izgraditi i u lijepom zivjeti. Bosnjaci su urbani narod koji je volio civilizaciju, mir i rahatluk.Zato su nase mahale u nasem Carakovu i bile tako lijepe. Lijepa je: Gornja Mahala, Dornja Mahala, Brkici, Brdjani, Cokot, Bacusa, Rekici, Planina, Musici, Zeger, Poljski Put, Docanovici...To je naselje u kojem je rasla i uspijevala svakojaka mivka i travka Bozija: i sljiva i jabuka i tresnja i kruska i orah mehki i orah tvrdi i buzahalma i kajsija i breskva pa cak i kesten, koga su nam iznosili onak skuhan i pecen na sijelima…
Sa uzvisenom vjerom u Allaha Dzellesanuhu i srcima punim ljubavi, Mi Bosnjaci- Bosanski Muslimani, kao i ostala nasa braca i sestre u otadzbini Bosni i Hercegovini i sirom svijeta, ovih dana svecano smo obiljezavali dane Ramazanskog bajrama, sesnaestog od dana naseg progna iz domovine. Time iznad svega potvrdjujemo nasu privrzenost i odanost nasoj vjeri , koja nas sjedinjuje i daje nam snagu da istrajemo u odbrani naseg ljudskog dostojanstva i nasih tekovina, jasno prepoznatljivih u vjeri, jeziku, kulturi i obicajima. Zivot svih nas ovdje najuvjerljivije svjedoci da, istini i pravdi, ljubavi i suzivotu, nema alternative. Nismo rodjeni da mrzimo, vec da volimo. Nasu ljubav i nasu dobrotu nasi dusmani su ponovno pokusali zloupotrebiti i oteti nam zemlju nasih djedova i pradjedova, koju smo i ovaj put morali goloruko braniti vlastitom krvlju. Na samom pragu 21. vijeka u nasoj Bosni izvrsen je deseti genocid drasticnih razmjera i posljedica. Ubijeno je 220.000 nevinih ljudi, zena, djece, staraca (ne vojnika) ; ubijeno je draga braco i sestre deset gradova po 22.000 ljudi. Osakaceno je preko 60.000, silovano preko 30.000 nasih sestara i majki, a 60.000 djece ostalo je bez jednog ili oba roditelja. Svakoga dana slusamo i citamo u medijima stravicne apele oboljelih ljudi Bosne, koji od nas traze kao slamku spasa - spasonosni lijek od neizljecive bolesti, od ratnih stradanja. Nas vise od milion, pretezno Bosnjaka, jos se ne mozemo vratiti svojim kucama, niti u svoja preduzeca i fabrike, jer su ih zaposjeli i jos uvijek nekaznjeno uzivaju drugi, nasi dusmani. Etnicko…
Mnogo je lijepih uspomena o nasim starim dobrim Vlasencanima i Vlasencankama , lijepim nasim mahalama. Znao sam u gotovo svakoj avliji ko je imao koju vocku i samo smo cekali da koja s vremenom sazrije i mi smo tako isli i brali. Krili bi se, nas nekoliko iz iste mahale i polahko bi se usunjali i obrali neku od vocki. A potom bi se polahko isunjali i onda na Musali, bi jeli i gledali prolaznike koji bi iz setnje carsijom vracali kuci ili u hotel. Posle bi kod rahmetli Beljuljija na vruc hljeb, a nije ga bilo takvog ni u Sarajvu. Tako jednu noc, ja i moj rodzak Slicak, vracamo se iz hotela i okolo doline, pa u pekaru po vruc hljeb i niz sokak kuci, kad ti Slicak: "Vidi rodzak , kako je rodila kruska u komse", .....ja se okrenem, kad imam sta viditi kruska, ona ranka , se savila a ja bez razmisljanja, pa preko ograde ,a Slicak zamnom. Tek sto sam prekoracio ogradu, kad ti neko"Hajd! hajd!... lopovcici, puska je u rukama ",a ja i Slicak niza sokak ko avijon, ostade nas hljeb i kruske. Sreca pa nas komso nije prepozno a moro bi pred oca pa ko zna kako bi zavrsio. Ja ba ,sta se samo covjeku mota po glavi, su lijepa sjecanja iz Vlasenice. Nikada necu zaboraviti rahmetli Alijinih krusaka. Kad sam se vraco iz panorame sa mojom hanumom ,a ona trudna i kaze" Ah ,dami je ,ona jedna kruska". A ja ti, ko mahnit…
Pa, eto, mili moji, to je tako. Mi smo svoji, ja sam vas, vi ste moji. Nije bilo nikakvih razloga da se mi Vlasenicani/Vlasenicanke ne bismo podnosili izmedju sebe. Ili da se ne bismo ponosili time odakle smo. Vlasenica je bila cudo od ljepote. Ne govorim o tome kakva je sad, jer je ubijena, pa zapoganjena, zaprljana, neuredna. Ja sam je zapamtio i znatno ljepsu nego sto je bila i do 1992. godine, ali su i to rusenje i svakakvo gradjenje bili dio necije strategije da se unisti to sto je Vlasenica. Medjutim, Vlasenicu je Vlasenicom, prije svega, cinila njezina geografija, taj polozaj, gdje je i kako je (bila) smjestena. Sjecam se nekih davnih, svojih "ranih" radova, kad sam, vrlo mlad, u tada veoma slusanoj emisi Radio Sarajeva "Subotom uvecer", koja je snimljena u hotelu "Panorama", procitao i ove rijeci: "Na brdu i medju brdima, lijepa je Vlasenica". Ili kasnijeg kratkog novinskog teksta u "Vlasenickim novinama" iz rubrike koju sam ispisivao pod naslovom "Neke skice nase Vlasenice", kako je djed ili otac Avde Kurtagica, zvanoga Buljec, prodavao kravu u Uzicu (tada je to bila Bosna), a kravu nije lahko kupiti od nekog koga ne znas (moze biti metiljava, poh mahanom itd.), pa su ga pitali odakle je, a on odgovorio: "Pod kucom mi seftelija, a vis kucom zelen bor". I, krava je odmah prodana. A s Vlasenicom je bilo zaista tako da su u prirodnom stanistu bili isprepleteni cetinari i listopadno drvece. U Vlasenici su jedno pored drugog rasli homora,…
Mojom Bosnom prostrte serdžade, I ćilimi zlatnom žicom tkani. Što bosanski neimari grade, Ne unište vakti ni zemani! Mojom Bosnom kujundžije kuju, Belenzuke, niske i đerdane, Cijelu Bosnu zlatom da opkuju, Da putniku uzdahe izmame! Mojom Bosnom behari mirišu, I čuju se ezani s munara. Svi Bosanci s njom zajedno dišu, Za nju ginu bez trunke kahara. Mojom Bosnom pjevaju sazlije, I žubore bistri šadrvani. Primiće te u svoje avlije, Makar bio i putnik neznani. Mojom Bosnom vojske prolazile, Slali na nju silnike, vladare, Al' je sile nisu pokorile, Neće Bosna tuđe gospodare! Mojom Bosnom svud ljepota zrači, Ne dam nikom svoje rodne grude! Što nas tlače, a mi smo sve jači, Nije ropstvo za bosanske ljude! Mojom Bosnom prostrte serdžade, Pa kad dođeš na njene granice, Ti se sazuj, Pa bos kreni niz bosanske džade, Da joj čisto ne ukaljaš lice! Autor Suada MALKOČ-KOVAČEVIĆ
Nisam bila sigurna gdje tacno da postavim i ja koje slovo o svojoj Vlasenici i citajuci ovaj post...nadjoh mjesto. Inace nisam rodjena vlasenicanka. Udajom sam to postala, prije poprilicno godina. Ne mali broj godina zivota u Vlasenici, komsije, prijateljice, prijatelji su dokaz da sam vlasenicanka i srcem i dusom covjeka kojeg volim i zivim s njim.Samom cinjenicom da sam muzu izrazila zelju da odvede mene i djecu tog kobnog 12 aprila '92. godine kod mojih u moj bivsi grad, spasila je moju porodicu progona i nesrece koja je eto zadesila mnoge moje sugradjane, vlasenicane.Prvi put u Vlasenicu sam ponovo dosla, mislim medju prvima koji su to odlucili uciniti, daleke '97 godine. Trebali su mi rodni listovi muza i sina i odlucila sam da to ucinim u drustvu moje dobre kolegice, takodje vlasenicanke.Dosle smo, parkirale auto pred opstinom, i onako plasljive, pune zebnje, usle u zgradu. Naisle smo na uobicajen odnos, jer u stvari, tu mene niko nije poznavao niti sam ja koga. Odlucila sam prosetati kroz svoju carsiju, pjeske. Kolegica se dvoumila, ali ja sam bila odlucna.Boze, koliko bola, neisplakanih suza, jada i cemera sam osjetila u to vremena dok sam sokacima...dosla do svoje kuce. Pozvonila, i na MOJIM vratima se pojavljuje zena koja je, ne znam vec koji stanar po redu, u mojoj kuci. Na poziv udjem, popijem kafu.Rijeci tesko izlaze preko usana, nemam sta pricati, a toliko toga bih zeljela reci. Izasla sam u avliju, prohodala oko kuce, stala ragledajuci moju bascu i omiljeno voce.Zamislih.....djeciji smijeh, proljetni odsjaj…
Page 4 of 6

O nama

  • Radio Fenjer u svom peto-godišnjem radu je naučio mnogo toga, a posebno da nismo tu samo da puštamo muziku nego da širimo plod naše bošnjačke kulture.

Kontakt

Parker, CO 80138
USA
www.radiofenjer.com

Mantra

  • "Tuđe nećemo, svoje ne damo."