Čaršijske Priče (45)

MOST – Casopis za Obrazovanje Nauku I KulturuAbdulah Sidran Zaim Muzaferija (9.3.1923.-5.11.2003.) Tako to biva sa dobrim ljudima i čvrstim prijateljstvima; ne možeš se sjetiti, pa da te strijeljaju, kad ste se prvi put sreli. Jer dobre ljude kad sretneš, čini ti se da ih oduvijek poznavao, čini ti se da si ih za svoje dobro, iz svojih njedara izvadio. Najprije, u Zaima sam gledao kao u vlastitog oca. Potom, kao u svoga starijeg brata. Kako su godine prolazile, sve više u njemu gledah prijatelja i druga, kao da smo u istoj klupi godinama sjedili. Postade mi drug, a ne prestade mi biti i otac i brat. Odavasmo jedan drugome najdublje lične nevolje i tajne, pokazivasmo jedan drugome najintimnije ljubavne fotografije. Nije se, doduše, zbivalo da Zaim kod mene dođe da kakav savjet potraži, ali sam zato ja od njega stotinu puta molio da me ”nasjetuje”. Ispričam mu nevolju, pitam šta da radim, on rekne ”Ovako ćeš, Avdo”, i ja učinim tako kako mi reče. Stotinu puta, i nijedared se nisam pokajao. Nije to bila mudrost za koju se zna da dolazi sa godinama, ne, bijaše to nekakva Zaimova urođena pamet i mudrost. A opet - nema pameti koja će to objasniti! – bijaše u njegovoj mudrosti, u cijelom njegovom biću, nešto sasvim djetinje. Nevino, čedno, bezazleno, toplo i mehko. – Pa dobro, ali šta je u svemu, najvažnije? Bijaše Zaim profesor, bijaše režiser, bijaše pjesnik, bijaše glumac (kakav glumac – glumčina!), i bijaše, potkraj života, prodavač meda, u jednom…
Zemljo Bošnjana dobrih Zemljo jezera modrih Što starija, to bolja Kao vino Zemljo predaka Zapisu vremena davnih Izrasla zemljo Hrabrih ratnika Djedovino ozbiljne djece Kolijevko Seljaka vrijednih Osmijeha čednih Zemljo Prkosnih majki Predivnih Bajki Velid Bajramovic, god. 2005, Hvala Velidu, nasem zlatnom ljijanu koji i svojim, prelijepim stihovima nastavlja da brani jedinu nam, najljepsu na svijetu BiH.
Selam svima. Na susjednom podforumu moja komsinica Sejdi rece: "Sto insan stariji, to i dogadjanja vise". Da je uistinu tako, evo jednog dogadjaja kojeg, da sam samo dvije godine mladji, ne bih bio u prilici da ispricam. Kupim ja prije par godina jednu staru bosansku kucu u jednom zenickom prigradskom naselju. Kupio sam je uglavnom zbog velike baste, da bi se moje unuke, kada dodju na ljetovanje, mogle slobodno i u sigurnosti igrati sa brojnim djevojcicama iz komsiluka. Pored toga, veliko zadovoljstvo mi donosi rad na renoviranju kuce. Volim ici na pecanje, a rijeka je daleko pet minuta kolima. Ponio sam iz Francuske kompletan ribarski materijal, i odkad sam u penziji, sa Sene sam se preselio na Bosnu. Prosle zime, dok sam bio u Francuskoj, dojavljeno mi je da su mangupi provalili u kucu i odnijeli sto se imalo odnijeti. Nije tu bilo nicega posebno vrijednog, ali je sva moja ribarska oprema odnesena. Bilo mi je posebno zao jednog skupljeg stapa i masinice namjenjenih pecanju sarana, ne toliko zbog same vrijednosti koliko zbog ribarskih uspomena vezanih za taj stap. Proslog ljeta dakle, nakon sto sam u policiji detaljnije objasnio sta je ukradeno, odem u prodavnicu ribomaterijala i kupim novu, kompletnu opremu, izvadim novu dozvolu i pravac prema svojoj rijeci. Nisam proveo ni sat vremena na vodi, spustise se jedna kola niza stranu, vidim, jedan moj poznanik se parkira uz obalu. Ispitasmo se mi srdacno, rasprema on materijal, veliki je to specijalista za sarane, i poce da peca. Nakon izvjesnog vremena…
Udruzila sam se sa tvojim tokom negdje ispod Mostara. Osjećla sam neko toplo zadovoljstvo što će pratiti tvoj tok sve do ušći. Osjećla sam se, kao da sam dušu svoju spustila u tvoje zelenilo, pa je pustila da otiče s tobom. Uzivila sam se u igri. Ja, kao razdragano dijete, bez imalo straha, gacam, preskačem sa kamena na kamen, preplivavam, nadmudrujem se sa tvojim virovima. Pokušavam da prodrem pogledom ka samom dnu, da vidim šta kriješ u njedrima. Koliko je generacija prije mene voljelo svaku tvoju protečenu kap. Koliko sretnih i nesretnih bdjelo je na tvojim obalama. I koliko ćeš još dugo da osvajaš srca, da uljuljkana u svoje obale, prkosiš vremenu. Koliko te pjesama opjevalo, koliko se tvoje vode ispilo. Gledam predjele kroz koje protičeš. Blagodat si kroz polja koja su zelena kao i tvoja voda. Blazen osmijeh na licima ratara, dok te crpe za svoje potrebe. Nekada su te zvali imenom Narona. Mijenjali su se stanovnici oko tebe a ti vječa, vjekovita, ostaješ i opstaješ. S pravom, ponekad ljuta i nadošla, razaraš, urličeš, rušiš. Osjećam danas, da si sretna i zadovoljna. Mirna. U tebi se ogledaju brdašca, kuće načičane po tvojim obalama, rastenje koje te krasi. Mostovi koji ponosno preobaljuju tvoj tok. Tvoje pritoke blazeno miješaju svoj tok sa tobom. I one su sretne što su dio tebe, što te osnazuju. Pomalo zalim a istovremeno sam sretna što te upija more. Gledam kako se miješaju tvoja zelena boja i modrina mora. Ono te zagrlilo, raširilo talase, sretno što…
NASI LIJEPI BOSANSKI OBIČAJI: Jesenas svratismo putem interneta u Abdulahovu avliju u Hambarinama kod Prijedora.Bismo prijatno iznenadjeni kako nam je to Abdullah opisao nasu bosansku, muslimansku avliju i sa jos mnogo toga sto krasi nasu bosansku kulturu kroz mnostvo lijepih opisa dozivljaja i lijepih nam nasih tradicionalnih obicaja. Nasim vjernim slusaocima za danas Abdulah je satkao svojim perom pricu o nasem prelijepom obicaju za koji vjerujemo da i dan danas mozemo sresti,dozivjeti u nekom gordom bosanskom selu nase nam prelijepe BiH. LJUSTILJE-PERUSANJE Evo mene opet. Probudim se jutros i naumpade mi moje selo. Nije ovo sadasnje selo puno kafica i "restorana", nego jedno selo iz mog djetinjstva, selo iz moga sna, jer moje djetinjstvo je i bilo samo jedan kratki san, a u tom snu mi prolijecu slike i to sve u boji, koje me do srca diraju. Ja bih da one duze ostanu, da ih polahko listam, iscitavam, slazem, sortiram i o njima razmisljam ali one kao da hoce pobjeci. Zato i sjedoh, dragi moji, da uhvatim te moje slike koje mi jos dolaze, hocu da ih uokvirim i smjestim u neki prostor, u neku kutiju, hocu da ih zapisem. Helem nejse, ljustilje i sve sto je vezano za zito, njivu i sijela mi je, jos uvijek nekako slatko i tijesno priraslo za srce. Nasi dobri seljani su sijali kukuruz, okopavali ga i brali sa oljustinom (onim sto se savija oko klipa kukuruza), sve u cilju da to branje kukuruza sto prije obave i da kukuruz dopreme kuci. Kukuruz…
ČARSIJSKE PRIČE, u našoj lijepoj BiH Vec na samom startu nase rubrike ,u prvoj prelijepoj Carsijskoj prici o dubickim inventarima emitovanoj 17 novembra, pored prelijepog sadrzaja price, Nermina Sefer je istakla jednu predivnu misao ,a ona kaze,citiramo: "U skoli su me ucili da svaka prica treba da ima neku poruku, a ova je nema. Nema, jer ovi ljudi nisu ostavljali poruke i od njih se nije moglo puno toga nauciti, ali oni su obiljezili Carsiju, nama tako dragu, na svoj specifican nacin, i davali joj specifican sarm" . Ove Nermine rijeci su prepune simbolike nase bosanske stvarnosti, i one su nam posluzile da se zapravo zapitamo, dali u danasnjoj prici “Navijaci Boksita” napisana od gospodje Nermine (Nere) Dautovic ima neka poruka. Pa da je poslusamo… NAVIJACI "BOKSITA" Vlasenica je imala uvijek dobrih fudbalera, I velikih sportista. Svaka generacija podarila je nove talente sa kojima su se gradjani Vlasenice ponosili. Jedna ekipa momaka iz 1985 godine odigrala je najboljie. Te su godine pobijedili sve svoje protivnike, i kod kuce i na strani i ponesose titulu “SAMPIONA SEZONE”. Veliku ulogu u tome odigrao je trener Saracevic kojeg su od milja svi zvali “MAKSO”. Jos od malih nogu Makso je poceo igrati u FK BOKSITU. Skoro cijeli svoj zivot podario je fudbalu. Sjajan igrac i dobar trener… Bezbroj puta otpjevana himna, sa tribina orila se pjesma: "Djevojka je zelen bor sadila…” Ta je pjesma, bila omiljena, publika je pjevala iz sveg srca, davala je snagu i moral igracima. Svaka je utakmica na domacem…
 Za danasnji mubarek bajramski dan sacuvali smo jedan prelijepi tekst koji smo dobili od Nermine Sefer, nase drage dubicanke. Mom Allah Rahmetelje Babi Gluho doba noci je ono vrijeme izmedzu 1 i 2 sata poslije ponoci kad kazu spava sve zivo ,svi nocni zvuci utihnu, te zavlada grobna tisina. Blijeda svjetlost zmirkala je kroz nekoliko mali pendzera okrenutih prema putu i prema avliji pokazujuci da u utrobi ove mrakom ovijane stare kuce ipak neko ne spava. Babo je i tog jutra sjedio na svojoj seciji koju je kupio nekad davno od svog ahbaba rahmetli Jorge i niposto je nije dao zamjeniti. Jos i danas pamtim tvrde jastuke i vezene peskire koji su odusprav poredani po seciji, koja se protezala uz cjelu jednu stranu. Svjetlost zara dopirala je iz velike bakarne mangale koja je stajala na seciji pokraj pendzera u sobi koja je bila i divhana i kuhinja. Prenu me iz sna fajercag koji ne upali iz prve, pa ga Babo potrese nebili se bolje akvasio fitilj. Prije nego sto ga upita, sam mi rece onim svojim tihim glasom: Moram namiriti kuma Ahmeta cetavu drvima , nesto je slab u zadnje vrijeme, pa da ne cekamo jeseni, odoh dok je ranije.Na moje rijeci, da ima drva svagdje kupiti, odgovori mi: Znam sine, ali za cetavin cevap i lepinju treba znati, a to samo ja znam maksuz izabrati drvo.Kroz glavu mi prode sto babo izgovori; NEMA CEVAPA BEZ CETAVE.Babo ispi svoju kahvu i ubaci cutak drveta u sporet da se vatra ne…
Nemoj se nikada zastiditi svoje majke i njenih dimija,bosanske sinije i bošče iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije i bakrenog abdesnog ibrika i đuguma, nanine sehare, svoje iz djetinjstva avlije ikčue čardaklije. Ne zastidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih čaršija, babine tihe eglene i nanine šarene šamije, djedove žute hadžijske abanije i amidžinog crvenog u desno naherenog fesa. Nikada se ne zastidi avlijskog prosca i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kučnog mutvaka.Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispračala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju. To je,Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago, ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana. Ne zastidi se Božiji robe, strinine rešedije, nutme, halebije, gurabije, ćetenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerđeta! To je Bošnjo tvoja koda, kojom te je Uzvišeni označio i odredio, zacrtaoti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i đulistanu dunjalučkom, zemlji Bosni. Ne zastidi se Bošnjo dajdžinih šalvara kada ih obuče i krene u svoju mahalsku džamiju, šalvare su dio tebe i ti si dio njih, iz šalvara si izašao i nikad se ne nasmij' kada ugledaš Bošnju da ih je obukao,znaj dobro šalvare su dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izašao. Ne zaboravi Bošnjo u dalekom svijetu, na cviječe: zambak, sabljicu, hadžibeg, kalanfir,(karanfil) majčinu dušicu, bosiljak, šekaik, pokraj cviječa si uvijek prolazio kada si se umoran vračao i sa putadolazio u svoju avliju iz džamije, škole, njive, igranja sa djecom na livadi... To cviječe te…
Page 5 of 6

O nama

  • Radio Fenjer u svom peto-godišnjem radu je naučio mnogo toga, a posebno da nismo tu samo da puštamo muziku nego da širimo plod naše bošnjačke kulture.

Kontakt

Parker, CO 80138
USA
www.radiofenjer.com

Mantra

  • "Tuđe nećemo, svoje ne damo."