Glavno pravilo svake bosanske a naročito bošnjačke familije u svim vjersko- društvenim aktivnostima se tražilo zajedništvo a u hrani se uvijek tražila snaga (kuvet), zdravlje, mir i blagostanje a uvijek se držalo do tradicije uz siniju ili sofru…

U tradiciji, ljudi na Balkanu sve od Bosne, Hercegovine, Sandžaka pa sve do Male Azije i Anadolije pored kućnog praga i ognjišta, sofra spada u najvažniji simbol svakog doma. Ako se usporedi da je mnogo toga zajedničkog od svih vjera i od onoga što su proroci prenosili krenuvši od Hrista, Muhameda, Mojsija, Bude mnogo je toga u svim religijama i nacijama istog i skoro podudarnog ali i mnogo razlikosti. Svi su je imali ispred svojih bogomolja, oko kojih su se okupljali, ali i u svojim domovima.

 

 

Oni koji su pokušavali  da preciznije definišu sofru ili siniju neki su u pokušajima služili se pojedinim antropolozima a služili analogijama, nepriličnim metaforama ili raznim stilskim figurama. Kod Bošnjaka Sofra se otima jeziku jer isuviše skriva, tajanstveno ćuti, podrazumjeva, nagovještava, nudi i sve dovodi do ljudske intiime. Prva stvar koja nam je ostala u sjećanju je Sofra ili Sinija a to je sve „smišljeno“ ili nehotice, tek ona je ostala spontano nedorečena iako nije visoko ni daleko od nas bila naša Sinija ili Sofra.

Skromnost u kojoj su odisale naše kuće govori o nasim životima onih najbližih počev od deda, nena, očeva, majki tetkih ili srarijih sestra ili braće. U tim kućama, u kojima je ponegde živjelo zajedno i više generacija, od sabaha pa do akšama, radili su se najjednostavniji poslovi. Dedo je bio neprikosloveni veliki autoritet, ali riječ njegove ženestare majke- nane ili bike se poštovala i bez pogovora sprovodila. O tome koliko su naše majke poštovale svoje najbliže, najbolje govori običaj po kome su obavezno ustajale kad u sobu ulazi muški ukućanin. Naše nene i majke imale su potpunu slobodu u vođenju domaćinstva, uz neznatna interesovanja za život i zbivanja izvan svoje kuće. One te naše nene ili stare majke i bike su bile pune pravičnosti, istine, vijernosti, milosrđa; razborite i nepogrešive u svojim procjenama.Domaćice su uz kontrolu najstarije žene koja je morala biti u kuvetu sve su držale pod kontrolom. Bile bi prepune ljubavi prema svojojkući i kućnom pragu  a posebno prema onima koji su se školovali. Svaki njihov dolazak one bi odbolovale, nastojeći da im u svemu ugode, a ponajviše bogatom sofrom ili sinijom.

Šta se sve dešavalo za sofrom bili su najdragoceniji familijarni trenuci koji predstavljaju izolovanu i posebnu viziju stvarnosti svojevrsnog obreda, koji je ljudskoj civilizaciji imanentan odiskona.Patrijahalna su to bila pravila međusobnog uvažavanja a znalo se sve do tanćina ko treba prvi da sjedne a ko poslednji i gdje je mjejsto gostima. Vodilo se strogo računa kad se ustaje, ko služi. Svaki ukućanin imao je svoje po pravilu odredjeno mjesto. Za sinijom se ukućani  sedeli na zemlji, na nekoj prostirci ili na niskim tronošcima. Kod Bošnjaka- Muslimana, muškarci bi prekrstili noge, a žene, sa nogama podvijenim poda se i sa peškirima preko krila, koji su ih štitili od polivanja i prljanja.pamti se kao prvo izgovoreno slovo da se jelo iz drvene ili zemljane posude, najčešće ćase, ili iz sahana od bakra, iz rasparenih tanjira različitih oblika i veličina, drvenim i metalnim kašikama, bez viljuški i noževa.Ako se desi da iz nekih razloga nema dovoljan broj kašika, onda su se naizmenično „polagali“.Sjećajući se tih vakata i zamana  a sve je to nalagalo poštovanje da se za Sinijom ili Sofrom nije govorilo a da niko ne jede dok domaćin ili stari dedo ne poljubi parče hljeba ili somuna i prelomi ga rukama i podijeli ukućanima. U brojnijim porodicama, kad ne mogu svi stati za jednu sofru, prvo su ječli samo muški, pa tek onda žene, i na kraju djeca. Kadabi se završilo sa jelom, niko nije ustajao dok se sofra ne raspremi. U ljetnim danima kao što je to ovih za vrijeme Svetog mjeseca ramazana, kada se mnogo radilo, sofra se postavljala samo uveče, a zimi po nekoliko puta dnevno…

iBalkan.net

"Pitaš me šta je Bosna? Čudiš se što kažem da ni jedna zemlja nije ono što o njoj kažu naučnici? Misliš da je tačnije ono što narod priča? Ili da je svaka zemlja ono što o njoj napišu istoričari? Što nametne politika, ili što opjevaju pjesnici? Pošto oni znaju više od nas? Ma daj, ko to zaista nešto zna o jednoj ZEMLJI? A zar se nisi pitao, kako to da smo tako olako prihvatili mišljenje naučnika, predrasude naroda, naredbe političara ili zaslijepljenost istoričara o mnogim stvarima o kojima ne samo da znamo i mi nešto, nego da je upravo to naše, a ne njihovo znanje, prava istina o tome šta je jedna zemlja za nas!?

Uzmimo, samo za primjer, upravo tu riječ “zemlja”. Ona kod nas znači i “država”. Zato i kažemo da se održala neka konferencija evropskih zemalja, ili da je veoma važno riješiti problem siromašnih zemalja svijeta, da se u zemljama ekvatorijalnog pojasa ne može govoriti o godišnjim dobima itd? Ali, samo pomisli: “zemlja” kao država je naša, znači ljudska tvorevina. To smo mi napravili, oslabili ili ojačali, mi organizovali, mi očuvali ili mi izgubili. Zato je “zemlja” kao država, naše djelo. Ali “zemlja” kao zemlja, znači, kao ona tvar, supstanca, grumen u šaci, nije naše djelo! Ne znam jesi li ikada pomislio, sasvim jasno i određeno, na to da sva nauka svijeta ne može napraviti, dakle, baš napraviti, ni tu šaku zemlje!?

Dakle, kad ti ja kažem šta je za mene Bosna, onda ti govorim upravo o onome što niko ne može napraviti, o onome što je ona za tebe i samo za tebe, i što upravo zato niko drugi i ne može ni objasniti umjesto tebe. Valjda zbog toga nikada nisam razumio to što se o Bosni govorilo, dok sam još bio posve mali, sam sebi do koljena! Nikako mi nisu išle u glavu te priče da je Bosna tamni vilajet, kad sam je svijetlu i sunčanu upamtio, i vidio, baš tog dana kad sam prvi put čuo da kažu Bosna, to ti je moj brajko, tamni vilajet! Ili kada sam čitao u školi, Oj Bosanče stara slavo, tvrdo srce, tvrda glavo, tvrd si kao kremen-kamen, gdje stanuje živi plamen. A nije da mi se nije pomalo i dopalo, posebno to Gdje stanuje živi plamen. Ali to je o Bosancu, ne o Bosni! Bosna prkosna, Bosna ponosna, Bosno moja poharana, sve je to meni više govorilo o ljudima, manje o zemlji Bosni! Ali, Bosno moja, divna mila, lijepa gizdava, to je već bliže!

To govori o mom doživljaju Bosne, više nego o meni. To već uvodi zemlju u priču. A treba dobro upamtiti: zemlja, to je najprije kvalitet! To je doživljaj, konkretizacija koju prosto odjednom i svu pojmiš. O svojoj zemlji ne učiš, nego je prosto spoznaš! Sve važne stvari dođu ti iznutra. Ne tražite da svoju zemlju razumijete od nekog drugog! Ni od nauke, ni od istorije, ponajmanje od politike! To su konstrukti, koncepti, to su formule! Ali za zemlju nema formule! Zemlja prosto – jeste! Ne čekajte da doznate šta je zemlja slušajući zvuke koji dolaze spolja. Nema napolju ničega što bi se moglo saznati o vašoj zemlji. Sve što o njoj ikada doznate, saznaćete iz sebe, ili, kroz sebe. Sve je to unutra!"

Autor: Ferid Muhić

Izvor: Bošnjačka riječ , decembar 2006.

O nama

  • Radio Fenjer u svom peto-godišnjem radu je naučio mnogo toga, a posebno da nismo tu samo da puštamo muziku nego da širimo plod naše bošnjačke kulture.

Kontakt

Parker, CO 80138
USA
www.radiofenjer.com

Mantra

  • "Tuđe nećemo, svoje ne damo."